Čovjek koji je ovjekovječio Krajinu

Hasan Arnautović kamerom priča priče o ljudima i njihovim sudbinama te ljepotama prirode, posebno Une.Hasan Arnautović (65) tv snimatelj iz Bihaća, cijeli život je bio i ostao istinski profesionalac. Iako je odnedavno u zasluženoj penziji, kaže da kameru ne ispusta iz ruku.

„Kad god imam priliku da snimam ja to i učinim. Često puta odem snimati kadrove rijeke Une i prirode. Volim to i uživam u tome“, započinje Hasan naš razgovor.

Četiri decenije snimanja

Preko četiri decenije Hasan svojim izoštrenim okom bilježi svaki detalj Bosanske Krajine, a među kolegama je poznat po tome što se na svim značajnijim događajima među prvima upravo on pojavljivao. Oni koji ga dobro znaju, reći će kako se radi o jednoj ljudskoj gromadi, čovjeku vedrog lica, nikada neraspoložen i uvijek spreman da pomogne kolegama. Iza Hasana je na desetine metara filmske vrpce i hiljade minuta snimljenog materijala. Fokus njegove snimateljske zanimacije su krajiške ljepote i historijski spomenici. Veliki je zaljubljenik u svoj posao i zato naš razgovor nastavlja upravo sa pričom o toj neprekidnoj ljubavi prema kameri i snimanju.

„Nikad ne radi ono što ne voliš, a ako želiš uspjeti u svom poslu zaviri u dušu svakog detalja i problema, te dobro isplaniraj i najsitniji detalj jer kamera traži samo istinu, a ne trpi improviziranje“, kaže Hasan i nastavlja naš razgovor otkrivajući nam tajnu svog uspjeha.

„Najveći moj uspjeh je to što putem mojih filmova i snimaka kamerom pričam živote i priče o ljudima i njihovim sudbinama koje su toliko vjerodostojne kao da gledatelj čita najzanimljiviji roman“, otkriva nam Hasan snagu svoje kamermanske vještine.

Prvi angažman u listu Krajina

Prve snimateljske korake je otpočeo je još u srednjoj školi, kada je kao učenik Gimnazije dobio čast da njegova fotografija bude objavljena u bihaćkom listu „Krajina“ gdje je nakon srednje škole počeo raditi kao fotoreporter, a 1978. godine upošljava se kao filmski snimatelj u dopisništvu Televizije Sarajevo, čije sjedište je bilo u Bihaću.

U tom periodu materijal se na daljnju obradu slao busom i automobilom, a od 1991. godine otvara se Informativno-tehnički centar, kada se uspostavljaju direktne veze za slanje i uključivanje u program. Od tada do danas kada je kamerman u penziji, cijeli radni vijek proveo je u BHRT-u.

U proteklih 40 godina rada fotoaparatom i kamerom zabilježio je mnoge događaje na području Bihaća, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i drugih zemalja u okruženju. Kamerom je proputovao skoro cijelu Europu, afričke zemlje, Sijera Leone, Senegal, Katar.

U posljednje vrijeme bavi se dokumentarnim filmovima, učestvuje na mnogim festivalima diljem svijeta, a osvojio je i nekoliko prestižnih nagrada.

„Još kao srednjoškolac sam se počeo baviti fotografijom, a za to postoji i razlog. S obzirom da su se moja braća već bavila fotografijom, te prve fotografske korake sam naučio upravo od njih, da bi nakon završetka srednje škole počeo i sam da se profesionalno bavim fotografijom i radim kao fotoreporter“, prisjeća se Hasan.

Razvoj grada pratio kamerom

U to vrijeme se slikalo ruskim aparatima poput fotoaparata marke „Kijev“, ili onog “Smena 8“, a filmovi su bili crno-bijeli. Za razliku od današnjeg posla kojeg fotografi rade, nije to bilo nimalo lako. Sve se radilo ručno a filmovi su se razvijali u laboratoriji, da bi se nakon toga kopirale fotografije, pravile kemikalije i onda sušile fotografije na sušilici sve do klišea za novine.

„Od 1978. godine kada sam počeo raditi za Televiziju Sarajevo, snimao sam na 16 milimetarsku kameru američke proizvodnje, a filmska vrpca se slala autobusom ili automobilom u sarajevo na obradu i tek sutradan se uz tekst novinara Muhameda Mulića, emitirala na programu. Bilo je bezbroj događaja i onih lijepih a i dosta tužnih poput tragedija i nesreća. Pratio sam razvoj Bihaća, kao što je početak rada fabrike „Gorenje-Bira“ od kamena temeljca do prvog hladnjaka. Zatim razvoj i rad prehrambenog giganta „Agrokomerc“ sve do njegovog pada, hapšenje Fikreta Abdića, tadašnjeg direktora AC-a za mjeničnu aferu, a najteži period u mom radnom vijeku svakako je protekli rat, kada sam kamerom bilježio razaranja i pogibije mojih sugrađana. Tada je moja kamera svaki put bila nakvašena suzama“, kaže Hasan.

Za Hasana vole kazati da je kroničar Bosanske Krajine, a najdublje su mu se u pamćenje urezale životne priče o ljudima, njihovim sudbinama, običajima i izumrlim zanatima.

„Snimao sam razvoj Bihaća, mahale sa starim drvenim kućama, neasfaltiranim ulicama sve do danas. Također sam snimao grad sa njegovim modernim trgovima, lijepim zgradama i naseljima. Često na snimanja idem i u susjednu Republiku Hrvatsku i tamo sam zabilježio bezbroj događanja, svečanosti, izbora predsjednika i ostalog. Najviše volim snimati ljepote rijeke Une i stari zamak Ostrožac“.

Nema odmora, samo rad

Trenutno završava montažu svog novog filma o Raifu Ferhatoviću, konceptualnom umjetniku iz Bihaća o kojem je snimio dosta materijala, uhvativši ga u tridesetak različitih performansa.

„Za snimatelja nema penzije osim formalno. Ja i dalje radim i snimam, a Krajina je prepuna materijala, posebno ovih prirodnih bogatstava i kulturno-historijskog nasljeđa što me posebno privlači“, priča nam Hasan.

Nagrade sa prestižnih festivala

Hasan je kao kompletan autor učestvovao na velikom broju festivala širom svijeta, najviše pažnje u svojim filmovima posvetio je turizmu i ekologiji po kojoj je Krajina i poznata.

Prije dvije godine je bio i član žirija na međunarodnom Sila festivalu, što je znak priznanja za njegov višegodišnji rad. Filmovi su urađeni u produkciji televizije Bosne i Hercegovine, a Hasan voli posebno istaknuti svoju ekipu bez koje on, kaže, nebi bio toliko uspješan.

„Posebnu zahvalu dugujem autoru glazbe Bekiru Agiću i kolegi montažeru u ITC-u, Mati Klariću. Prvo učešće na festivalu bilo je u hrvatskom gradu Đakovu sa filmom Mlinovi izgubljeni u vremenu,gdje sam nagrađen specijalnim priznanjem. Nakon toga redali su se festivali: Silafest u Srbiji, pa Jahorina filmfestival u Sarajevu, Zagreb tur film festival, Mefest u Srbiji, Srem film festival, Festival turističkog filma u Bakuu i još niz festivala i zemalja diljem svijeta. Sa ovih festivala dobio sam niz nagrada za svoje filmove, a najnoviju nagradu dobio sam na Sila festu za film Serenada boja, koji govori o ljepotama rijeke Une. Ipak, najdraži mi je film Una i nagrade koje sam za njega dobio, a koji govori o jednoj najljepšoj i najčišćoj rijeci u regiji. Ja sam prve fotografije i prve snimke kamerom posvetio ovoj prelijepoj rijeci, njenoj ljepoti, njenim bojama, koje još ni jedan slikar niti likovni umjetnik nije uspio naslikati. Rijeka Una ti je kao predivna dama koju gledate na Bečkom balu a ne možete joj prići niti uznemiravati. Ona pleše neki sebi zanimljivi ples pun koloritni kostima i svaki put vas obmanjuje svojom ljepotom“, kaže Hasan.

Ljubav i talenat su presudni

Svima koji se žele baviti ovom vrstom posla na kraju poručuje da ovaj posao treba, prije svega, voljeti, a tek onda učiti. Kao i kod ostalih zanimanja, Hasan ističe da je za ovaj posao talenat presudan i bez njega ulaganje trud neće pružiti željene rezultate.

Posebno bih poručio mladima koji se bave ili žele baviti filmskim snimanjem da ovaj posao, najprije treba voljeti i imati talenta za njega, a zatim uložiti puno truda i rada, odricanja, te provedesti sate i dane učeći ovo raditi, ako se želi imati pravi snimak i pravi trenutak. Raditi kao snimatelj na televiziji ponekad zahtjeva danonoćni radi rad za praznike, a nagrada je dobra reportaža i dobar dokumentarni film. Sad je puno lakše raditi nego prije, tehnika i kamere su kvalitetnije, pristupačnije, jer kad sam ja počeo raditi u Bihaću sam samo ja imao kameru. Nije bilo interneta, tako da sam iskustva stjecao sam, bez ičije pomoći“, poručio je na kraju.

To je Hasan, a drugog ne možemo pronaći u Bihaću, jer je jedan i unikatan baš kao i rijeka Una za koju je toliko vezan.