Izetbegović u Krajini, borci Petog korpusa u Sarajevu (FOTO)

Član Predsjedništva BiH Bakir Iztebegović posjetio je jučer Krajinu, a razlog njegove posjete je 22. godišnjica oslobađanja Ključa.

Prije 22 godine prestali su zločini i teror koji su više od tri godine provodile srpske snage u ovom području, nakon što su u okviru najveće vojne operacije Armije RBiH “Sana 95” jedinice 5. korpusa oslobodile ovo područje. Dan ranije u okviru ove akcije oslobođen je grad Ključ.

Izetbegović je ovom prilikom podsjetio kako je, nažalost, ulaskom 5. korpusa ARBiH otkrivena i strašna istina o genocidu nad Bošnjacima u Biljanima, ali i drugim krajiškim mjestima sa većinskim bošnjačkim stanovništvom. Pronađene su brojne masovne grobnice, a osim Bošnjaka u ovim su krajevima od srpske ruke stradali i Hrvati.

Naglasio je Izetbegović kako se tih dana na ovom prostoru pokazalo da je ARBiH za samo tri godine od golorukuih i nenaoružanih mladića izrasla u snažnu, organizovanu i jedinstvenu vojnu silu pod komandom Predsjedništva BiH i Generalštaba.

Međutim, isti ti golobradi, goloruki i nenaoružani mladići, od prije 22 godine, danas svoja prava traže u improviziranim šatorima u Sarajevu.

Mjesecima u šatorima pred zgradom Vlade FBiH protestuju demobilisani i obespravljeni borci, ali u borbi za svoja prava i hiljade drugih saboraca (i njihovih porodica) ostaju usamljeni. Sve rjeđe ih obilaze i građani, a u najavi je i preseljenje Vlade FBiH. Borci su poručili: kuda ide Vlada idu i oni. Za sada miruje Vlada, miruju i borci. Kao što to uvijek biva, pojedinci su pokušali isposlovati za sebe određene beneficije te su pod krinkom „pregovarača“ postigli dogovor sa ministrom za borce Salkom Bukvarevićem i napustili kamp. Oni koji su prozreli igru i nisu pristali na pusta obećanja ministra, ostali su pred Vladom. Borci i ispred Vlade ali i oni „pregovarači“ još uvijek na istom.

U prvim danima borce je posjetio i premijer Fadil Novalić sa savjetnikom-generalom u penziji Fikretom Prevljakom. I umjesto da pokažu socijalnu osjetljivost (ako uopće i znaju šta je) gosti su pred borce došli autoritativno i ultimativno. Mjesecima trpe poniženje spavajući na zemlji pred Vladom, pored njih prolaze službenici kao da su nevidljivi a usput im je poručeno da su i neradnici. No, od onih koji multipliciraju svoje funkcije za one poštene očito i nema mjesta.

Mnogi od ovih boraca svoje najbolje godine dali su za odbranu BiH. Većina njih više zdravstveno nije sposobna za teške fizičke poslove, a o psiho-socijalnom stanju suvišno je i govoriti. Nije poznato koliko je učesnika proteklog rata oboljelo od PTSP-a, koliko je njih bilo u stanju nastaviti uopće normalan život znajući da nemaju ni ono osnovno posao, smještaj i hranu. Nije li tragedija ove države da 25 godina od rata imamo na stotine onih koji nemaju nikakvih prava što su se borili i krvarili za ovu zemlju.

Često smo skloni reći: Pa nisu to naši problemi, nisu oni jedini…I možda bi ta tvrdnja bila tačna da nam ne stoje nagomilani problemi. Nemamo vode, mogućnost liječenja, posla, odlaze nam mladi, cijele porodice. I onda kada bismo trebali kao narod da jasno i glasno tražimo svoja osnovna ljudska prava potpuno smo zakazali. Kao što to reče uvaženi akademik Esad Duraković „krajnja odgovornost je zapravo na narodu koji pristaje na vlastitu bijedu i beznađe, na ponižavanje…“

Kako više možemo trpjeti i šutjeti na svakodnevne laži kojima nam pune glave političari. O kakvim oni pozitivnim parametrima govore, smanjenoj nezaposlenosti, ulaganjima, masovnom zapošljavanju. Vide li oni da i gradovi postaju sve pustiji. Kome će kroz nekoliko godina „prodavati maglu“?

Umjesto da prihvate realnost i kažu kako se izboriti sa ovim problemima, oni to sve vješto koriste za međusobne obračune i optužbe.

Najbolji primjer koliko smo kao društvo zaglibili je penzionerska populacija. Njih oko 400.000, ne računajući vojne penzionere, na samom su rubu siromaštva. Pod stare dane prinuđeni su prodavati stanove ili sklapati brakove kako bi živjeli od dvije penzije. Iako njihovi opravdani zahtjevi za povećanjem penzija nisu prihvaćeni, oni koji ih predstavljaju nekoliko puta odustaju od štrajka. Povećanje nekih penzija tek je u najavi ali usvajanjem zakona. Sve je na čekanju, a i penzioneri. Pa ko dočeka. I ovdje su penzioneri izmanipulirani. Iako su značajno glasačko tijelo očito je da tu prednost ne znaju ili ne žele iskoristiti.

Politička manipulacija u BiH i metode kojima se služe političari u obmanama vlastitog naroda (svi narodi BiH op.a.) mogli bi poslužiti kao osnova za stručnu literaturu.

Posebni oblici manipulacije građana počeli su već odavno. Dirigirano izazivanje netrpeljivosti, prijetnje novim sukobima, socijalna raslojenost, egzistencijalna neizvjesnost opteretili su bh. društvo. I umjesto da se pobunimo, izađemo na ulice, užarismo prste na društvenim mrežama i zbijajući šale na vlastiti račun.

Ali kad nam političari naredne godine ispostave svoj račun više se nećemo imati čemu smijati. Osim, ako ne shvatimo da je ne sutra, već sad, vrijeme da se probudimo i poručimo: Dole, lažovi. Vrijeme je za narod.