VLADO FRANJIĆ // Problem sa kvalitetom vode nije se pojavio danas, jučer ili neki dan već je prisutan odavno i rješenja su postojala čak i prije 100 godina

Dakle, ovaj tekst objavljujem isključivo kao privatna osoba koja se dugi niz godina bavila ovom problematikom ponukana različitim komentarima često zlonamjernim koji se pojavljuju u zadnje vrijeme.

Ovaj se problem nije pojavio danas, jučer ili neki dan već je prisutan odavno i rješenja su postojala čak i prije 100 godina. Stručnjaci su i tada znali naći i napraviti najbolje tehničko rješenje tako da se i sada mora prepustiti prostor struci kako bi dala odgovore na aktuelna pitanja kondicioniranja vode na našim vodozahvatima Klokot i Privilica.

FILTERSKO POSTROJENJE BIHAĆ

Tijekom godine dolazilo je do povremenih zamućenja vode na izvoru Trebljenik u naselju Žegar posebno u periodu obilnih kišnih padavina i visokih podzemnih voda što je predstavljalo problem za snabdjevanje stanovništva. Onečišćenje izvorske vode uz povećano prisusutvo koloidnih čestica organskog i anorganskog porijekla nije bilo dopušteno niti u ovome vremenu tj. početkom dvadesetog stoljeća. Ovu pojavu registrirao je i projektant ing. Glaser pri obilasku izvorišta i prikupljanja podataka na terenu te razgovora sa mještanima. Slijedom toga moralo se naći odgovarajuće tehničko rješenje za proces bistrenja vode koje bi na najefikasniji način riješilo ovako neugodnu prateću pojavu. Na osnovu ranijih iskustava projektanta ali i tadašnjih naučnih saznanja u ovoj oblasti, odabrana je relativno skupa ali vrlo efikasna varijanta piješčanog filtera sporog – gravitacionog tipa (koristio se i naziv „Engleski filter“).

U građevinskom smislu, objekat se sastojao od predkomore za taloženje zapremine 31,2 m3 ili 4,00 x 2,60 x 3,00 m, dvije filterske prostorije ukupne površine 65,00 m2 sa drenažnim kanalom na dnu te sabirne komore za pročišćenu vodu (sl. 1, 2 i 3). Ukupna visina filterske ispune iznosila je 1,20 metara a sastojala se od četiri sloja različite granulacije tucanog, prosijanog i dobro ispranog agregata kamena, koji su slagani u slojevima od krupnog (potpornog) na samom dnu do najsitnijeg na površini promjera 0,2 – 2 mm.

sl. 1 - Pogled s prednje strane

sl. 2. - Uzdužni presjek filtera

sl.3.- Poprečni presjek filtera

Kapacitet samog filtera određen je brzinom filtriranja koja ne predstavlja brzinu kretanja vode u porama nego vertikalnu brzinu stuba vode koja prolazi kroz ispunu. Ova značajna karakteristika definirana je odnosom :

v = Q / A što u našem slučaju iznosi 0,32 (m/h) – gdje je :

Q – količina vode koja prolazi kroz filter u jed.vremena (m3/h)
A – ukupna površina komora (m2)

Hidrauličko opterećenje iznosilo je : 8,00 (m3/m2/dan)

Način rada filtera :

Sirova izvorska voda dolazila je gravitacijski iz kaptaže udaljene 150,90 metara LJŽ cjevovodom promjera 150 mm. Prvo se punila prostorija za taloženje gdje su se, usljed gravitacije taložile krupnije čestice a zatim se vršilo prelijevanje u prostor iznad šljunka u visini 1,40 metara tako da je filter bio stalno ispunjen. Isključivo zbog hidrostatskog tlaka voda je prolazila kroz slojeve ispune gdje se pod dejstvom adhezionih i drugih sila vršilo zadržavanje suspendiranih čestica.

Sl. 4 – Razvoj hidrauličkih gubitaka (a) i mutnoće vode tijekom vremena (b) (I. Gulić)

Tretman sirove izvorske vode u ovome slučaju obuhvatao je nekoliko postupaka kao što su:

  • Prethodna sedimentacija (taloženje),
  • Odstranjivanje suspendiranih čestica na površini i u porama filterske ispune,
  • Bakteriološka obrada kroz biološku membranu.

Propuštanje vode kroz slojeve poroznog materijala predstavlja složen proces filtriranja koje u velikoj mjeri oponaša pojave samočišćenja vode u prirodi kada se voda kreće kroz podzemne naslage različitog materijala ili aluvijalne nanose. Primjenjuje se za uklanjanje preostalih koloidnih čestica nakon taloženja koje nisu formirale flokule ali i potpuno samostalno u određenim situacijama kada mutnoća ne prelazi vrijednost 8 (iznimno 16) NTU jedinica. Veća mutnoća bi izazvala prebrzo onečišćenje, odnosno čestu potrebu pranja i uklanjanja nečistoća iz ispune filtera.

Ovakvo procjeđivanje sastoji se od nekoliko zasebnih procesa i to :

  1. Mehaničko djelovanje – dolazi do uklanjanja čestica koje imaju veće dimenzije od pora filterske ispune.
  2. Adhezijsko djelovanje – nastaje prianjanje (lijepljenje) čestica na površini čestice filterskog materijala.
  3. Adsorpcijsko djelovanje – zbog velikog površinskog napona dolazi do koncentracije čestica na filterskom materijalu.
  4. Taložno djelovanje – čestice se zbog dejstva sile gravitacije talože u unutrašnjosti filterske ispune.
  5. Kemijsko djelovanje – dolazi do disociranja ( rastavljanja ) mutnoće na sitnije djelove ili stvaranja netopive mase koja se zatim uklanja iz vode.
  6. Biološko djelovanje – na površini filterske ispune formira se tanki sloj (membrana) od mikroorganizama koji dodatno čiste vodu čak i od virusa. Pojavljuje se samo kod sporih – gravitacionih filtera.

Kao što je spomenuto, nakon dva do tri dana rada na površini se stvarao sluzasti zelenkasti sloj tkz. biološka membrana koja je dodatno čistila vodu od bakterija i virusa što je garantiralo pitku vodu odličnog kvaliteta.
U normalnim radnim uvjetima izvorske vode filtersko postrojenje je radilo nesmetano 30-45 dana nakon čega je slijedila djelomična zamjena materijala, prvo u jednoj a zatim i drugoj komori.

Ovaj postupak obuhvatao je slijedeće radnje :

  • Prekid dotoka vode iz pravca izvora a zatim ispuštanje do nivoa pijeska tako da samo tanki sloj ostane suh i nepotopljen. Cjelokupnu količinu vode nije trebalo ispuštati jer bi se pri ponovljenom punjenju uvukao zrak u pijesak koji bi tada bilo teško odstraniti.
  • Zatim se sa površine skidao sluzasti sloj i najsitniji dio ispune debljine 2 – 4 cm u zavisnosti od naslage mulja. Uklanjanje se obavljalo ručno širokim lopatama uz prenošenje materijala na obližnju deponiju.
  • Nakon što se prljavi pijesak odstrani, filter se dopunjava sa čistim identične krupnoće u istoj debljini sloja. Ovaj postupak se izvodio polako kako bi zrak mogao izaći iz novoga pijeska.
  • Zatim se ponovno dovodila izvorska voda u filter s tim da se ista nije usmjeravala odmah u rezervoar već se provodio postupak tkz. „zarastanja filtera “. Voda se ispuštala u korito obližnjeg potoka Drobinice sve dok se na površini ne bi stvorio novi sloj bakterijske flore.

Ovo bi trajalo dva do tri dana i tek tada se moglo početi sa punjenjem rezervoara i distribucijom pročišćene sirove izvorske vode u razvodnu mrežu grada Bihaća.

Potpunom čišćenju filtera pristupalo se nakon značajnog povećanja hidrauličkih gubitaka tj. prestanka efikasnog bistrenja vode što je prikazano na sl.4.

Pored toga što je filtersko postrojenje bilo najskuplji i najzahtjevniji objekat za održavanje s punim pravom može se reći da je bio i srce cjelokupnog vodovodnog sistema grada Bihaća jer je kvalitetu vode podizalo na vrlo visoku razinu čak i za današnje prilike.

U neposrednoj blizini filterskog postrojenja decembra 1907. godine napravljen je drveni objekat za pranje i sortiranje filterske ispune (šljunka) sa četiri razdvojene pregrade (sl. 5). Tu je vršeno temeljito ispiranje nečistoća i dezinfekcija a zatim odlaganje materijala u zavisnosti od granulacije kako bi se, u što kraćem vremenu, mogla obaviti djelomična ili kompletna izmjena sadržaja u jednoj od komora.

Napomena :
Na kraju želim naglasiti da je kompletan vodovodni sistem grada Bihaća pušten u pogon 20. septembra 1907. godine s tim, da su neki objekti i dijelovi mreže koriste i danas. Nažalost, piješčani filter odavno nije u funkciji jer svojim kapacitetom više nije mogao zadovoljiti povećane potrebe za vodom tako da je stavljen van upotrebe iza drugog svjetskog rata.