Hrvati i Slovenci ne mogu odoljeti krajiškom suhom mesu

Dva dana pred Božić u Bihać se preko graničnih prijelaza slijevaju rijeke automobila. Razlog njihovih posjeta je jednostavan: roba i usluge su jeftiniji, a zanatlije i prodavači nasmijaniji. S jedne strane grada lanac trgovačkih centara. Parking zatrpan, kase pune, a s druge pomalo otužna slika pijace i prodavača koji cupkaju u mjestu od hladnoće.

Na parkingu šoping-centra desetine automobila stranih tablica – Slovenije, Hrvatske, Austrije… Kupci sretni i zadovoljni, u prolazu dobacuju da je u Bihaću zaista lijepo. Veliki broj iseljenika grada na Uni se vratio kući da blagdane provede u rodnoj grudi. Građanima Hrvatske i Slovenije raduju se i domaći trgovci.
Ekipa „Dnevnog avaza“ jučer je obišla tržne centre i gradske tržnice u ovom gradu. Dvije potpuno različite slike – tržni centri puni, pijace tužno prazne.
Maja Klobučar iz Karlovca kaže da je došla zbog goriva, odjeće, obuće…
– Gorivo je puno jeftinije i, bez obzira na kvalitet, mi ga sipamo ovdje. Isplati nam se doći skoro svaki vikend. Sve nam je jeftinije, i odjeća i hrana. Kako god da uporedimo, ponuda je skoro ista, a ovdje kupimo sve, uštedimo puno i svi kući idemo zadovoljni – dodaje Klobučar.
Na pijaci prodavači čekaju kupce iz susjedne Hrvatske. Ranijih godina ih je dolazilo na hiljade. Po suho meso, kajmak, sir, povrće… Sve je dosta jeftinije nego u Hrvatskoj pa je tako isplativije prijeći granicu.
Lica prodavača nisu kao prije. Ismet Burzić dvije decenije prodaje na ovoj pijaci.
– Nekad sam mogao izmiriti sve obaveze i porodicu odvesti na neki izlet. Mogli smo normalno živjeti. Danas je sve drugačije, nekad jedva i kruh osiguramo – govori nam Burzić.
Dalje priča da su kola krenula nizbrdo kada je inspekcija zatvorila popularnu tržnicu „kod Kineskog zida“.
– Pokušao sam i poljoprivredom da se bavim, ali rekli su mi da, ukoliko imam obrt, mogu samo na njivi prodavati. Ko će mi na njivu doći kupiti nešto – zbunjeno komentira.
Mjesečne obaveze prelaze hiljadu maraka, fiskalna kasa se mora kupiti, pa je isplativost upitna. Nedaleko od Burzića, u centru grada, nalazi se Gradska tržnica.
Pet štandova i pet smrznutih, razočaranih lica. Za razgovor i nisu raspoloženi. Samo je Ahmed prokomentirao: “Nismo ni marku danas pazarili.”
 Bolja vremena
Nešto pozitivnija slika je na pijaci u blizini trgovačkih centara i graničnog prijelaza Izačić. Elvira Varcar kaže da je svake godine sve slabije.
– Ljeto nam donosi prihod. Osjeti se dolazak stranaca u ovom periodu, ali to traje 10 do 15 dana – dodaje Varcar.
Na najstarijoj bihaćkoj pijaci muzika i smijeh su tu kao u stara dobra vremena, a prodavači raspoloženi.
– Ima stranaca, kupuju. Hrvati i Slovenci pastrmu ne mogu odbiti, ne mogu joj odoljeti – zadovoljan je Fadil Ćehajić.
Skupi štandovi 
Najviše su razočarani prodavači koji se bave prodajom odjeće i obuće.
– Trgovački centri su nas uništili. Skoro i nemamo prodaje. Često i obaveze koje imamo platiti za ovaj štand moramo namiriti iz svog novčanika. Ne možemo dovoljno zaraditi. Davno smo prestali maštati – govori nam jedan od prodavača.