PRIČA O HALIMU STUPCU: Krajišnici žive za Unu i možeš im dati sva blaga svijeta, ali sa njom i životom pored malo se šta može mjeriti.

Ima li u životu veće sreće od prepunog stadiona i davanja golova koji donose pobjede i bacaju masu u delirij? Može li se bar istraživanjima izmjeriti ta količina sreće kada na stadionu pored sebe grliš neznanca i proslavljaš majstoriju igrača koji nosi dres kluba koji je za tebe kao porodica? Samo bez ovog kao.

A opet, ima li veće tuge od stadiona koji je prazan, od podloge na kojoj su nekad korake ostavljali velemajstori ove nama toliko bitne igre? Samo što za nas to nije igra, to je više način života. Ma, to je više kao sam život.

Prije tehnološke revolucije, pojave ove produžene robotizirane ruke koju sada ima haman svako živo biće, a nazivaju je pametnim telefonom, svijetom su vladale neke druge furke. Bio je kraj 20. stoljeća, približavao se novi milenij, Nostradamus je prorekao svašta nešto od čega se više od pola nije ostvarilo, a Bihaćem je vladala fudbalska romantika.

Pod Borićima, hram fudbala ugostio je prvu evropsku utakmicu moderne Bosne i Hercegovine. Ugostio i ispratio ekipu sa Farskih Otoka, a onda naletio na neugodne Rumune i ostao uskraćen za Megdan velikom Juventusu. Eto tako je završio Intertoto san ekipe Jedinstva koju su između ostalih činili Miroslav Dujmović, Almedin Hota, Vahidin Čahtarević i Halim Stupac.

Upravo o njemu je ova priča.

Napunio naš dobri Halim preko 30 ljeta, napunio i dostigao, kako veli, svašta u životu. Od svega bitnog u životu, golova u mreži kao u priči.

Krajina ko Krajina, vazda povezana sa Evropom. Našao se jedan Švabo da bude krajiški zet i tako naletio na našeg Halima. Veli on njemu, hajde Halime da te vodim u Bayern. Stao Halim, pa ga gleda blijedo, do tada je Bayern samo na televiziji gledao. Konta Halim, kad letim glavom na kopačku mogu i do Minhena na probu.

I stvarno nađe se on na Marienplatzu, nađe se u toj pokrajini dvoraca i doživi Bavarsku punim bićem.

U svlačionici Bayerna, Kahn, Scholl, Jancker, Mattheus, Klinsmann i ostala ekipa. Prišao bi on da uštine nekog od njih, ali konta Halim, ja sam ovdje da dajem golove, ne da štipam.

I fakat, utakmica sa Unterachingom, dvije Halimove lopte u mreži. Gleda Trapattoni, gleda Augenthaler. Ostadoše u čudu. Al’ nije to ništa, njemu su ti golovi ko oni koferi na aerodromu. Vazda se vrte na onoj traci i vazda izlaze novi.

Poslije ga Augenthaler vozi sa sobom.

“Bogat’ šta ti rekoše Hoeness i Rummenigge?”, znatiželjno će naš dobri Klaus.

“Ma hoće nekakvog Brazilca Elbera.”, sa pomiješanim osjećajima će Halim.

Trnci te prođu kad skontaš gdje si i šta sve možeš postići. Al’ Krajišnici žive za Unu i možeš im dati sva blaga svijeta, ali sa njom i životom pored malo se šta može mjeriti. Ide Halim kući.

Giovanni Elber je postao legenda Bayerna. I neka je. Halimovo srce krajiško i jeste za Krajinu i narod. On je naša legenda.

Od sjećanja mu je drag ulazak sa klupe u jednoj utakmici u dresu reprezentacije, i to umjesto Mehe Kodre. Draga mu je i ova avantura u Minhenu. Al’ najdraži mu je pun stadion “Pod Borićima” i gol za pobjedu.

Halidovo je da puni dvorane. Halimovo je da puni mreže. A zajedničko im da pune ljudska srca.